|
Herman Buršić
Herman Buršić rodio se u Krnici, tada općina Vodnjan, 11. ožujka 1928. godine., od oca Grge i majke Marije Vlašić. Kako je dekretom prefekta Pule od 19. listopada 1931. broj 21943 “ex offo” prezime Bursich ispravljeno u Borsi, do 1945. nosio je ime Ermanno Borsi. Dječji vrtić i talijansku osnovnu školu pohađao je u Krnici. Položivši prijamni ispit 1939. upisao je talijansku klasičnu gimnaziju “Giosuè Carducci” u Puli.
Kapitulacijom Italije 1943. postao je članom NOP-a vršeći razne službe. Od 1944. aktivno sudjeluje u partizanskim postrojbama na području Istre. Otkriven sa drugovima od “fiamme bianche” (fašistička naoružana omladina u odori) uspio je s drugima pobjeći u NOVJ. Na preporuku predsjednika Okružnog NOO-a za Pulu Vazmoslava Zenzerovića i tajnika Laze Ljubotine upućen je u štab I. bataljuna II. Pulskog partizanskog odreda. Koncem kolovoza 1944., zbog stalnih njemačkih lokalnih ofenziva u Istri sve veće postrojbe NOVJ povučene su iz Istre u Gorski Kotar. Dana 2. rujna povučen je i I. bat. II. PPO koji je postao IV. bataljun II. istarske partizanske brigade 43. istarske divizije. Herman Buršić je s borcima Valčićem, i Jadreškom upućen u glavni štab NOVJ za Istru u štab operativnog sektora za Istru 43. divizije XI. korpusa gdje je vršio dužnost šifranta. Koncem listopada 1944. zbog gubitka radiostanice na Poreštini upućen je u štab V. bataljuna III. brigade, koji je u prosincu postao II. istarski partizanski bataljun. S tom je postrojbom 2. svibnja 1945. ušao u Pulu. Demobiliziran je u Rijeci kao mlađe godište.
Odlukom prosvjetnog odjela Kotarskog NOO Vodnjan upućen je na školovanje u Rijeku, u Prvu hrvatsku gimnaziju. Tu je završio VI., VII. i VIII. razred, a 1948. i maturu. Kao omladinski rukovodilac bio je na dobrovoljnim radovima Šamac – Sarajevo, a kao student na Autoputu “Bratstvo i jedinstvo”, Jelas polju i Studentskom gradu na Lašćini u Zagrebu. Godine 1948. odbio je diplomatsko školovanje u Beogradu.
Nakon XI. svesokolskog sleta u Pragu, upisao je Filozofski fakultet, romansku grupu predmeta. Godine 1951. prekinuo je studij zbog bolesti, te je privremeno radio u Mjesnom odboru Krnica i u Naučnoj biblioteci u Puli. Diplomirao je 1955. godine: A talijanski i B latinski jezik i književnost. Od 1955. do 1957. profesor je na talijanskoj školi u Puli. Tada je postavljen za direktora Muzeja narodne revolucije Istre (MNRI) u Puli, na čijem je čelu bio do 1984., ukupno 27. godina. Sa suradnicima je uredio muzej u kazamatama venecijanskog Kaštela u središtu Pule. Stalne izložbe prikazivale su povijesne prilike od buđenja nacionalne svijesti istarskih Hrvata 1860-ih godina do potpisivanja Osimskog sporazuma između SFRJ i Republike Italije 1975. godine.
Pored muzejskog rada, prikupljanja, sređivanja i prezentacije eksponata Herman Buršić sa suradnicima priredio je veliki broj izložbi: o pokretu u jugoistočnoj Istri 1921., uz obljetnicu Oktobarske revolucije, o Sutjesci, o NOB-i u Istri, o 43. diviziji itd. Istovremeno je MNRI priredio i nekoliko područnih zbirki i vanjskih izložbi: u Brgudcu u povodu I. savjetovanja KPH 10-11. XII. 1943., u Spomen domu sjedinjenja i slobode u Pazinu, u povodu odluka istarskih predstavnika donijetih 13. i 26. IX. 1943., o otcjepljenju Istre od Italije i sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom, pukovsku sobu u vojarni V. Gortana u Puli i drugo. Kroz muzejsku postavu proveo je značajne ličnosti kao npr. poljskog ministra vanjskih poslova Rapackog, sadašnjeg predsjednika Republike Italije Giorgija Napolitana, rukovodioca KPI Enrika Berlinguera, Giancarla Pajettu, predsjednicu talijanskog parlamenta Nilde Jotti i mnoge državnike nesvstanih afričkih zemalja.
Od mladih dana posvetio se novijoj povijesti Istre. Napisao je više od 130 stručnih radova i sudjelovao je na gotovo svim znanstvenim savjetovanjima održanim u Istri na temu NOB. Za treće kolo niza “Istra kroz stoljeća” Čakavskog sabora objavio je izbor tekstova “Istarska partizanska štampa” (I. i II. knjiga 1981, i III. 1983).
Pored muzeološke djelatnosti, posvetio se i prosvjetnoj djelatnosti kao viši predavač talijanskog jezika. Od 1960., osnutkom Više ekonomske škole u Puli (VEŠ) bio je profesor škole koja će kasnije postati Fakultet ekonomije i turizma (FET) “Dr. Mijo Mirković”. Istovremeno je bio viši predavač Fakulteta za vanjsku trgovinu iz Zagreba, Hotelijerskog fakulteta u Opatiji i Veleučilištu u Rijeci (Poslovnog odjela u Puli i Poljoprivrednog odjela u Poreču). Bio je član povjerenstva tečaja za turističke vodiče FET-a i Hotelijeskog fakulteta u Opatiji (predavač i ispitivač) od 1960. do 2000. Prevoditelj je s talijanskog jezika i stalni sudski tumač za talijanski jezik 1994. godine.
Bio je odbornik općine Pula u dva mandata i rukovoditelj raznih povjerenstava društveni-političkih organizacija Pule i Istre.
Za svoj rad dobio je brojna priznanja i odlikovanja. Pooslobođenju dobio je dvije medalje za hrabrost, Orden zasluge za narod sa srebrnom zvijezdom, Orden rada sa zlatnim vencem itd.
Bio je rezervni major pri Ratnoj mornarici (kriptolog).
Dobitnik je čitavog niza priznanja za javni rad: 1979. Povelje Čakavskog sabora Katedre Pula za naročite zasluge u pokretanju i unaprijeđenju kulturnih, znanstvanih aktivnosti i programa Čakavskog sabora; 1981. Plakete SUBNOR-a Jugoslavije za poseban doprinos u radu i razvoju organizacije SUBNOR-a; 1984. nagrade Uzoran radnik u organizacijama kulture općine Pula; 1989. Povelje Čakavskog sabora Pula za naročite zasluge u pokretanju i ostvarivanju kulturnih, umjetničkih i znanstvenih aktivnosti i programa Čakavskog sabora; 1988. Povelje Historijskog arhiva u Pazinu za doprinos razvoja i organizacije arhivske službe u Istri; zatim povelja i priznanje Štaba teritorijalne obrane Zajednice općina Rijeka, Narodnog sveučilišta “A. Babića” iz Umaga, Znanstvanog skupa “Susreti na dragom Kamenu” itd.
Dobitnik je Nagrade Grada Pule za životno djelo 2011. godine.
Preminuo u Puli 26. svibnja 2013. godine.
|
